EDUS – EDUKACIJA ZA SVE / EDUCATION FOR ALL

ABA (Applied Behavior Analysis/Primjenjena analiza ponašanja) je nauka koja je proizašla iz psihologije, ali se koristi isključivo procedurama koje su objektivne i naučno dokazane, te proizilaze iz načela ljudskog ponašanja. Te naučno dokazane procedure se sistematski primjenjuju da bi se uzrokovale promjene i poboljšanja u društveno prikladnom ponašanju čovjeka/djeteta (razvoj govora, igra, društveno-socijalno ponašanje, napredovanje u predmetnoj nastavi, usvajanje opštih znanja, širenje interesovanja, itd.). Nauka teži da dokaže da je upravo određena procedura, primjenjena tokom rada sa djecom (ili u eksperimentu), razlog za promjenu odnosno poboljšanje u ponašanju (Cooper, Heward, & Heron, 1987, 2007). Bihevioralna analiza je nauka koja se bavi samo objektivnim opažanjem i mjerenjem svakog ljudskog ponašanja i učinkom tog ponašanja i okoline (uzajamnim odnosom tog ponašanja i okoline). Zatim, samo objektivnom i sistematskom manipulacijom i promjenama u okolini možemo uticati na promjene u ponašanju djeteta (učenje, govor, druženje, interesovanja, osamostaljivanje, spavanje, poslušnost, nivo frustracije, itd.). U radu se uvijek koristi mjerenje, te se rezultati rada uvijek kvantifikuju i objektivno analiziraju da bi se što prije mogle praviti naučno validne odluke o promjeni metodologije u radu, kvalitetu rada, usvajanju znanja i efektivnosti izabrane metodologije u radu. Zbog konstatnog mjerenja kvaliteta rada i priloagođavanja djetetu, uspješnost u obrazovanju i radu sa djecom sa i bez poteškoća u razvoju je mnogo veća nego kod subjektivnih i eklektičkih pristupa podučavanju i terapeutskom radu.

ŠTA JE EDUS? EDUS je nevladina organizacija koja u saradnji sa javnim predškolskim i školskim ustanovama pruža unaprijeđen naučno dokazani model obrazovanja djeci sa i bez razvojnih poremećaja, edukaciju i unapređenje znanja profesionalnog kadra, edukaciju i podršku roditeljima kroz predavanja, te naučnu saradnju široj profesionalnoj zajednici. MISIJA EDUS-EDUKACIJA ZA SVE je neprofitna, nevladina organizacija koja razvija i unapređuje obrazovanje i podršku djeci sa i bez poteškoća u razvoju, partnerstvom sa vladinim, nevladinim i profitnim sektorom, kroz edukaciju, informiranje i podizanje svijesti javnosti VIZIJA Realizacija punog potencijala svakog djeteta, sa i bez poteškoća u razvoju. KADA I KAKO JE OSNOVANO? U novembru 2010., okupljanjem stručnjaka, roditelja i građana, EDUS je nastao kao izraz potrebe za stvaranjem jedinstvenog saveza pojedinaca i grupa koje pred sobom imaju viziju o realizaciji punog potencijala svakog djeteta, bilo ono sa poteškoćama u razvoju ili ne. Kao rezultat djelovanja EDUS-a, u taj savez su uključene sve interesne grupe, bez obzira da li su vladine ili ne: roditelji, stručnjaci, predstavnici nadležnih institucija i drugi građani koji svojim prirodnim, stručnim ili službenim položajem učestvuju, ili žele da učestvuju, u zajedničkom naporu da se unaprijede postojeći sistemi podrške razvoju i obrazovanju djece, bez obzira na njihove sposobnosti. EDUS je zvanično registrovan 8.12. 2010. godine. Glavni pokretači Udruženja su stručnjaci i roditelji okupljeni oko projekta „Mjedenica 2010-2011“ koji prije svega žele da izvanrednu praksu, očitovanu u stalnom i mjerenom napretku djece uključene u projekat, zadrže i ugrade u sistem. Pri tome nastoje konstruktivno upotrijebiti ljudsku i stvaralačku energiju stručnog koordinatora ovog projekta, naučnice iz oblasti pedagogije, psihologije i defektologije prof.dr. Nirvane Pištoljević, koja želi da svoje znanje i iskustvo iz SAD-a iskoristi kako bi pomogla i djeci u BiH.

Glavni ciljevi i strategije za ostvarenje tih ciljeva prema Statutu

1. Kvalitativno unapređenje sistema podrške djeci sa i bez poteškoća u razvoju Asistencija u edukaciji stručnjaka, studenata i roditelja za korištenje naučno dokazanih metoda rada s djecom, iniciranje i razvoj sistema rane detekcije, dijagnoze i intervencije za djecu sa smetnjama i poremećajima u razvoju, kao i unapređenje nauke i visokoškolskog obrazovnog sistema; 2. Strukturno unapređenje sistema podrške djeci sa i bez poteškoća u razvoju Bolje uvezivanje obrazovnog, zdravstvenog i sektora socijalne zaštite u svrhu boljeg prilagođavanja potrebama djece sa i bez poteškoća u razvoju i njihovih porodica i saradnja sa vladinim, nevladinim i profitnim sektorom u oblastima zajedničkog interesa; 3. Podizanje svijesti javnosti Podizanje svijesti javnosti o potrebi za sveobuhvatnim pristupom u podršci i obrazovanju djece sa ciljem zadovoljenja njihovih individualnih potreba, kao i podizanje nivoa informisanosti šire javnosti o razvojnim poremećajima i postojećim sistemima podrške.

Nastavni planovi, nastava i materijali određeni su individualnim nivoima funkcionisanja svakog učenika.
Sva ponašanja (usvajanje novog znanja, neprikladna ponašanja, razvoj govora, socijaizacija, itd.) se direktno promatraju i kontinuirano i precizno mjere.
Prikupljeni podaci su uvijek prezentirani numerički (npr. koliko minuta se dijete samostalno igra, koliko sekundi može obratiti pažnju na lekciju, koliko riječi koristi u rečenici, koliko je puta sa uspjehom koristila/o toalet, koliko slova zna, itd.)
Konstantno prikupljanje podataka za rezultat ima jasne indikatore kao što su: brzina kojom dijete usvaja nove društveno-socijalne i akademske vještine, kvalitet instrukcije i individualnog plana rada itd., na osnovu kojih se donose odluke o daljem nastavku i sekvenci rada.
Direktne opservacije/promatranja se odvijaju u prirodnim i simuliranim sredinama/okolnostima. Gradivo ili vještina koju dijete samostalno i spontano zna koristiti u svim novonastalim situacijama se smatra savladanim i označava da je vrijeme za naredni cilj, tj. za nadogradnju i izlaganje novim vještinama.
Grafičke prezentacije učenikovog svakodnevnog rada i napretka se koriste za edukacijske odluke (da li nastaviti sa planom rada, sa metodom rada, da li je savladan kratkoročni ili dugoročni cilj, da li postoji problem u savladavanju, predavanju, prezentaciji materijala, da li je potrebna naučna intervencija, itd.)
Edukatori (pedagozi, defektolozi, logopedi, nastavnici, psiholozi) moraju koristiti naučno dokazane taktike, edukativne intervencije, principe i metode rada sa djecom da pospješe rad svakog učenika i omoguće napredovanje svakog učenika prema njegovim/njenim kognitivno-razvojnim mogućnostima. (Npr., učenici koji nisu razvili vokalnu komunikaciju prirodnim putem, primjenom naučno dokazanih metoda treba da nauče alternativne komunikacijske vještine).
Obavezna je i edukacija roditelja, kroz predavanja, praktične vježbe te individualne sastanke u kojima se detaljno informišu o razvoju svog djeteta i upućuju na to kako da metodu primjenjuju kod kuće.
Rad u učionicama je zasnovan na pozitivnom pristupu, izbjegava se bilo koji vid kažnjavanja i negativnosti.

Razvojni poremećaj je svaki zapažen zaostatak u razvoju tj. atipičan razvoj i odstupanje od razvojnih normi u poređenju sa tipičnim vršnjacima, i može biti: – Atipičan razvoj bez određenog specifičnog uzroka – Atipičan razvoj prouzrokovan zdravstvenom dijagnozom • Poteškoće sa višom incidencom (učestalošću):

Poteškoće u učenju (disleksija, diskalkulija, disgrafija koje se mogu manifestovati zaostatkom razvoja repertoara čitanja, pisanja i matematičkih operacija i uopšte usvajanja gradiva i napredovanja u školi)
Govorno-jezičke poteškoće (zaostatak razvoja govora, Aspergerov sindrom, apraxia, disfazija, mucanje)
Intelektualne poteškoće/Umanjene kognitivne sposobnosti (mentalna retardacija)
Emocionalne poteškoće/problemi u ponašanju

• Poteškoće sa nižom incidencom (učestalošću):

Fizičke poteškoće (Tjelesna oštećenja)/Zdravstvene poteškoće (epilepsije, teška hronična oboljenja, metabolički poremećaji)
Oštećenja sluha
Oštećenja vida
Teška/višestruka oštećenja/poteškoće
Autistični spektar (1% svjetske populacije)

Beba ne počinje da “brblja” (bababa, tatata, mamamama)
Ne progovori ni jednu riječ sa 16 mjeseci
Ne kombinuje 2 riječi sa 2 godine
Ne pokazuje prstom šta želi
Ne odaziva se i ne okreće se prema glasovima
Gubi ili ne razvija govor i socijalizaciju
Ne pokazuje interes za istraživanje okoline
Ne interesuju ga/je druga djeca
Ne može zadržati pažnju na zadatim aktivnostima
Loš ili nepostojeći kontakt očima
Ne zna se igrati s igračkama
Ne zna svrhu svakodnevnih predmeta (npr.: češalj-češljanje, telefon-prinosi uhu, čaša-pretvara se da pije, itd.)
Opsesivno reda igračke ili druge predmete iz okoline
Ne prati jednostavne vokalne komande (npr..”dođi”, “daj”, “donesi”, “izvadi”, “otvori”)
Nekad vam se čini da dijete “ne čuje”
Ne reaguje/ne odaziva se na svoje ime
Čudna repeticija određenih ponašanja, neobično korištenje tijela (lepršanje rukama, hodanje na prstima, zagledanje ruku, igranje prstićima, pokrivanje ušiju, stavljanje prstiju u uši, itd.)
Opsesija određenim radnjama ili predmetima (opsesija vodom, svjetlima, svjetlucavim predmetima, vrtenjem poklopaca, itd.)
Insistiranje na rutinama i redoslijedu određenih radnji, događaja
Opsesivno vrti točkove ili predmete, veliko interesovanje za ventilatore i sve “vrteće” predmete

(Dijagnoza prema American Psychiatric Association- Diagnostic and Statistical Manual, 4^th Edition- DSM IV (1994)) Pervazivni (sveobuhvatni) razvojni poremećaji (Pervasive Developmental Delay-PDD su: 1. Poremećaj autističnog spektra (Autism Spectrum Disorders-ASD) obuhvataju široki spektar razvojnih poremećaja koji se kreću od blagih do teških stupnjeva: – Autistični poremećaj/Klasični autizam – Pervazivni razvojni poremećaj-ne drugačije odredjen (PDD-NOS) ili netipični autizam – Aspergerov poremećaj/sindrom 2. Dječiji dezintegrativni poremećaj ili Hellerov sindrom (jako rijedak, većinom kod dječaka; <2 djece na 100,000; počinje u 3-4 god. kao vidna i drastična regresija i gubljenje svih vještina, nakon dotad tipičnog razvoja) 3. Rettov sindrom (rijedak genetski poremećaj, većinom se javlja kod djevojčica; 1 od 10,000-15,000 djece; počinje se primjećivati već u uzrasti od 6-18 mjeseci; vidan zaostatak u sveopštem razvoju, regresija u razvoju motorike, problemi u hodanju i naročito korištenja ruku, te vidne steretipije i razvoj epilepsije.

Autistični spektar (a samim tim i autizam) NIJE BOLEST, već neurorazvojni poremećaj koji se manifestuje kroz skup specifičnih simptoma i ne postoji medicinski test kojim se može utvrditi sa stopostotnom sigurnošću. (Nije uključen samo jedan gen ili jedna oblast mozga i nije zdravstveni problem.) Osnovne tri grupe simptoma koje su uvijek zastupljene kod svakog djeteta, iako uvijek u različitom intenzitetu, su: 1. Poremećaj u socijalnom razvoju 2. Poremećaj u verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji 3. Neki vid stereotipičnih/automatizovanih (ponavljajućih) ponašanja, koja su u suštini autostimulativna ponašanja koja imaju svrhu dobijanja potkrepljenja (ugodnih stimulacija) kroz 5 čula bez potrebe za komunikacijom ili kontaktom sa ljudima, što je samo po sebi atipično i neprikladno. Ovim ponašanjima/radnjama djeca se sve više “zatvaraju u svoj svijet” i odvajaju od okoline i društva jer se kroz ove vidove stimulacije ne stimulišu razvoj govora, prikladne igre, socijalizacije, itd.:

3.a. Kompulzivno ponašanje (slaganje i redanje predmeta, uvijek po određenom redu, te grupisanje, prikupljanje i sortiranje predmeta, promatranje/pregledanje/dodirivanje predmeta na specifičan način)
3.b. Ritualno ponašanje (izvođenje dnevnih aktivnosti uvijek istim redom, insistiranje na predodređenim rutinama u kući i u aktivnostima, potreba za izvođenjem “rituala”/ponašanja u predodređenom redoslijedu)
3.c. Autoagresija (udaranje glave rukom, udaranje glavom o zid i pod, grebanje vlastitog tijela, čupanje kose, griženje prstiju i ruke,…)
3.d. Eholalija (vokalno ponavljanje riječi, fraza, rečenica, cijelih reklama i odlomaka iz filmova, razgovora, pjevušenje, mumljanje, ispuštanje jednog identičnog zvuka)
3.e. Nefunkcionalno ponavljajuće ponašanje (vrćenje u krug, ljuljanje, vrćenje nekog objekta pred očima, vrćenje špage ili pertle, mahanje/lepršanje rukama pred očima, vrćenje točkova, itd.)

AUTIZAM ili ASD (Autism Spectrum Disorder) se može dijagnosticirati već kod djece uzrasta od 12 mjeseci. Nedostatak kontakta očima, izostajanje glasanja, razvoja prvih riječi i brbljanja, te nerazvijenost svrsishodne igre i imitacije, već su uočljivi sa 12 mjeseci. Pravovremena medicinska dijagnoza, iako neophodna za ostvarivanje nekih drugih prava, nije presudna da bi se počeo rad i stimulacija razvoja vještina koje se kod djeteta nisu razvile. Ključ je u intervenciji i mogućnostima i plastičnosti mozga u ranoj dobi da nadoknadi i razvije vještine kroz rad i stimulaciju iako se prirodno same ne razvijaju. Što je manji zaostatak u razvoju, više i brže se može radom nadoknaditi. Samim tim, dijagnoza se poslije par godina intenzivne intervencije može sasvim promijeniti ili izgubiti. Dokazano je da intenzivni edukativni tretmani u ranoj razvojnoj dobi (2 – 4 g.) uzrokuju dugoročne pozitivne efekte na sveukupan dalji razvoj djeteta.

Rana intervencija je sistematičan multidisciplinarni pristup stimulaciji i edukaciji kroz koju se unapređuju identificirani zaostaci u razvoju kod djece uzrasta od 0 – 3 godine. EDUS nudi multidisciplinarne servise rane intervencije (psiholozi, pedagozi, fizikalni terapeuti, logopedi, specijalni edukatori, socijani radnici, pedijatrijske medicinske sestre, itd.)

Najvažniji faktori vezani za bolju prognozu za djecu sa ASD i svim razvojnim poremećajima su rana identifikacija i prikladna rana intervencija. Dokazano je da intenzivni edukativni tretmani u ranoj razvojnoj dobi (2 – 4 godine) uzrokuju dugoročne pozitivne efekte na sveukupan dalji razvoj djeteta. Intervencija u ranim razvojnim stadijima ima najveću šansu umanjenja kratkotrajnih i dugoročnih posljedica koje razvojne poteškoće i poremećaji imaju na život djeteta i porodice. Što ranije identificiramo poremećaje u razvoju, ranije ćemo početi intervenciju, čak i ako još nemamo uspostavljenu dijagnozu, i tako dobiti bolje rezultate, umanjujući razvojni zaostatak rizične djece u odnosu na tipične vršnjake i pospješujući njihovo uključenje u društvo!

Kod većine razvojnih poremećaja u početku postoje sličnosti u vidljivim simptomima. Često je potrebno s djetetom raditi sistematski i prikupljati podatke tokom rada, pa tek kroz analizu brzine napredovanja i usvajanja novih znanja u svim razvojnim oblastima zaključiti koji je tačno poremećaj u pitanju. Zbog toga je jako bitno znati sličnosti u simptomima koje ASD (Autistični spektar) ima s nekim poteškoćama i poremećajima kao što su:

Poteškoće u učenju - Dijete ne usvaja gradivo istom brzinom kao vršnjaci, počinje da se zatvara u sebe, izbjegava rad sa drugom djecom i komunikaciju jer se stidi ili ne razumije šta se radi i traži od njega/nje, postaje agresivno ili autoagresivno.
Oštećenje sluha – Dijete ne razvija govor ni komunikaciju, a zatim ni socijalizaciju jer ne čuje dobro, te ne može da razumije niti da imitira govor drugih. Dijete takođe ne može da reaguje na svoje ime i razumije vokalne zahtjeve oko sebe.
Govorno-jezički poremećaji – Dijete ne razvija verbalnu komunikaciju ni socijalizaciju, jer ne može da prati svoje vršnjake, te je svaki vid usvajanja znanja usporen.
ADHD-poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje - Djeca imaju jako selektivnu pažnju, pa se čini da ne razumiju šta im se kaže, ili da ne reaguju na vokalne komande, jako su impulsivni i ne mogu da zadrže pažnju dovoljno dugo tokom instrukcije ili neke aktivnosti te se često čini da zaostaju u razvoju.
Umanjene kognitivne sposobnosti (mentalna retardacija) - Dijete se razvija s velikim zaostacima u svim razvojnim oblastima, te kasni i razvoj govora, razumijevanja dešavanja i okoline, a razvijaju se i autostimulativna ponašanja, stereotipije.
Fragile X Syndrome - Ovo je najučestaliji nasljedni genetski poremećaj umanjenih kognitivnih sposobnosti (mentalne retardacije) i razvojnih poremećaja. Djeca imaju probema s učenjem i prikladnim ponašanjima, s razvojem govora i socijalizacijom.
Rett’s sindrom - Dijete razvija stereotipična ponašanja, ima nerazvijen govor, izostaje socijalizacija, ali je vidna i konstatna regresija i gubljenje fine, a zatim i krupne motorike koji ne postoje kod ASD poremećaja.
Dječiji dezintegrativni poremećaj ili Hellerov sindrom – Djeca imaju tipičan razvoj do 3. godine, a zatim dolazi do drastične regresije i gubljenja svih kognitivnih i komunikacijskih vještina, te se pojavljuju stereotipična ponašanja. Gubi se svaki vid receptivne, ekspresivne i gestikulacione komunikacije.
Landau-Kleffner sindrom - veoma sličan Hellerovom sindromu, gdje dijete počne sa tipičnim razvojem govora, nakon čega dolazi do gubitka ekspresivnih i receptivnih funkcija komunikacije (razumijevanje i korištenje govora) i do razvoja epileptičnih napada. Pojavljuje se obično između 3. i 7. godine života, i 75% djece nepovratno razviju receptivno/ekspresivni poremećaj govora.
Reactive Attachment Disorder (Reaktivni poremećaj vezivanja) - Rezultat je težeg oblika psihosocijalne uskraćenosti i ima velike sličnosti sa autizmom jer djeca imaju vidan zaostatak razvoja govora, netipičnu socijalnu komunikaciju i stereotipična ponašanja. Poslije adekvatne intervencije i društveno-govorne stimulacije, djeca mogu razviti prikladna ponašanja.

OPSERVACIJA/KONSULTACIJE SA STRUČNIM KADROM EDUS-a Opservacije-konsultacije sa EDUS kadrom sastoje se od opšte evaluacije nivoa funkcionisanja djeteta, testa funkcionalnih vještina, i intervjua sa roditeljima. Ova dvosatna sesija edukatorima stvara jasniju sliku trenutnog broja vještina koje dijete ima u repertoaru, te vještina koje se nisu razvile. Cilj opservacije je stvaranje inicijalnog plana i programa dugoročnih ciljeva koji se trebaju pretvoriti u individualni plan i program rada sa djetetom. Možete se javiti na edus.bih@gmail.com ili na neki od naših telefonskih brojeva/ispod navedeni.

RANA INTERVENCIJA TUTORING PROGRAM
Kemala Kapetanovića broj 43, 71000 Sarajevo, BiH
Tel: +387 33 654 990 Mob: +387 62 696 235

Rana medicinska dijagnoza je veoma bitna, ali je za djetetov razvoj bitnije početi intervenciju čim se primjete odstupanja, nevezano za medicinsku dijagnostiku. Takođe, medicinska dijagnoza zahtjeva dugotrajan proces tokom kojeg dijete izgubi dragocijeno vrijeme rane intervencije, te se preporučuje rana stimulacija i rad čim se primjete bilo kakva razvojna odstupanja (motorika krupna i fina, zaostatak razvoja socijalizacije i govora, kognitivna i emotivna odstupanja). Medicinska dijagnoza govori o zdravstvenom stanju i zdravstvenim potrebama, ali ne govori o edukativnim i razvojnim potrebama djeteta, ne specificira koji vidovi podrške i stimulacije su potrebni tom djetetu da bi se unaprijedilo njegovo/njeno trenutno stanje.